nekad...neko...
Rekao si zbogom...Odlazim! Oci vlaze. Jos jedan list iz sveske secanja je otrgnut. Ostaje samo praznina koju treba popuniti... Ali kako?
Odlazis u neki novi svet, medju neke nove ljude... Zaboraviti? Tesko je, boli. Ne volim, ali patim; ne zelim, ali se nadam. Veru jos nisam izgubila. Dolazi bolje sutra kazu. Da, ali bez tebe... Izgubljena sam u haosu svojih osecanja. Reci, pogledi, dodiri, poljupci... Secam se... Secam se svih onih slatkih lazi, naivnosti, prevara, bola koji si mi nanosio, ponekad i gluposti, izbegavanja sa tvoje i bolesne zelje za tobom sa moje strane. Nisam zelela ni tvoj osmeh, ni mio pogled, cak ni stisak ruke; bilo mi je dovoljno da znam da si tu. Tako blizu...a ustvari kilometrima daleko. Ponekad me je tolika zelja za tobom dovodila do ludila... Kazu da me nisi zasluzio. Povredjujes me... Trpim... Jaka sam... Krijem se iza provalije nad kojom lebdis i cekam da me potrazis... Trebace ti ruka spasa, moja ruka da te vodi. Cekam...
Ti, toliko gord i ponosan patis. Patis za nekim ko je otisao daleko...u neki bolji zivot...Prestao si da mrzis i da volis. Svoju bol krijes maskom isprepletanom od zelje za uspehom i nekih tvojih snova, ideala... Ne zelis da patis, ne zelis da budes ostavljen, ne zelis odbijanje... Unistavas sebe, a da to i ne primecujes...Ili si mozda i svestan, ali jednostavno ides dalje. Ne zelis da se menjas; ne zelis da se prilagodis...
Nisam imala dovoljno vremena da te upoznam... Ili sam imala i previse, a ti mi nisi dozvolio... Meni, tako upornoj i strpljivoj... Meni, koja sam samo zelela da budem tu... Meni, koja te ne volim, ali patim...
